Otok Brusnik
Brusnik se nalazi oko 31 km od Komiže u pravcu zapad-jugozapad. Uz Jabuku, jedini je hrvatski otok građen od eruptivnog stijenja (pretežno dijabaz), a zbog prisutnosti magnetita kompasi brodova što plove uz otok skreću. Visina otoka iznosi 23m, dugačak je oko 200, a širok do 150 metara. Istočni grebeni strmo se ruše u more, dok se na zapadu nalazi uvala u kojoj su ribari mogli izvući brodiće na obalu. Vode oko Brusnika poznate su kao bogata lovišta. Malobrojne su biljne i životinjske vrste prilagođene ovoj surovoj klimi, poput endema dubrovačke zečine (Centaurea ragusina) te endema crne gušterice (Lacerta taurica melisellensis).
Uz ovaj mali otok vezana je velika priča. Tu su nekad u zimskim mjesecima ribari živjeli životom spiljskih ljudi loveći jastoge za bogate trpeze evropskih metropola.
“Kad su veliki zimski fortunali, veliko more pretvori Brusnik u dva škoja. Dolac, gdje su na žalu izdubena jezera za čuvanje jastoga, gdje su jastožere, to se napuni mora. Dolcem može tada gajeta plovit pa bi se reklo da su dva škoja.
(…)
Na Brusnik su jastožere usrid škoja. To su bazeni kao mala jezera, a unutra je more koje prodire kroz žalo. More bi se unutra koji put ugrijalo. Zato su se nad njima u primaliće činile tende da se zaštite od sunca. Jer jastog je došal iz dubine do sto i trideset metara. Velika je to razlika u pritisku i temperaturi. Otporniji je jastog iz plićine. A kad su bile bonace kad je u jastožerama bila slaba cirkulacija mora, bilo je slabo za jastoge.
(…)
Ali na Palagruži i na Svecu bilo je boje. Tamo je vode, pak bi se ribar, kad je bilo slabo vrime, bil opral, bil bi opral robu, bil bi se obril. Ali na Brusniku to ni bilo moguće. Voda je bila svetinja. Kad bi te vidil svićor da si opral oči, bil bi ti prigovoril: “Ca misliš, ako nos ćapo slabu vrime, zmul vode te more sposit.”
(…)
Svi dobri ribari koji su bili, svi pravi zimski ribari nikad nisu želili na škoju napravit gustirnu za vodu ili kućicu za spat, jer bi onda i drugi dolazili, a ne samo oni koji su riskirali da ostanu na puston škoju bez vode i da umru od žeje. To je bila cina koju si moral platit da bi na Brusniku bilo malo družina, da bi bil komodniji za rad i da možeš više ulovit.”
svićor Ivan Vitaljić Gusla, zapisao J.B.
