Knežica
N E

Knežica



Komentari

Najdraža moja ...


irma.irssa / 18.12.2011. /

Sa sjevera ... vjetar

Trajno se dozivamo moja uvala i ja. Neizmjerno se volimo. Ona je meni Knezica, a ja njoj Kneginja. Njoj je to ime, meni uloga što mi ju je namijenila. Klanjam joj se svakoga jutra i mnogih večeri kao njezin najvjerniji podanik. Divlja je i surova. Hridi oštrih, obala nepristupačnih, borova raskošnih, visokih, često zaraženih gusjenicama što u smeđim grozdovima vise na njihovim granama. U njezinu moru ima algi, divljih «pomidora» i nazubljenih «krastavaca», periski zakopanih u pijesku, šarenih knezova, donžula i pirki, crnjula, blesavih mladih hobotnica što štiplju za nogu. U njezinu je prostranstvu i dubinica - malo žalo na dnu gdje uvijek pronađem siguran izvor hrane, ali i dubina, gotovo sto metara, od koje zazirem. Na njezinu žalu pod niskim grmom gdje običavam skrivati vršu ili osti, a za koje sklonište zna svatko, trajno je živjela Dorica – mala smiješna bjelouška koja bi me ujutro dočekala pijući plitko, još dovoljno slatko more, a kad bi me naslutila – odjurila bi brže bolje u sigurnost svoje modrozelene martine.
Uvala me redovito dočekivala veoma tiho, ma bilo to i za najžešćih koncerata ljetnih zrikavaca, od kojih se, znam, sasvim sigurno umarala. Dobrohotno im je pružala guste grane svojih tamarisa i visokih borova, cvrčala je zajedno s njima, oštro ljeskajući jaru sunca posvuda po svojoj spaljenoj zemlji. Da nije bilo vječito borbenog i nesavladivog, mirisnog ružmarina, što bi još ljeti preživjelo tu jaru kojom ju je sunce morilo? Uvijek mi je bila ljupkija, tiša i mudrija u jesen ili zimu. Ja dođem, a ona – sama – moja uvala. Upija u se energiju prošle jeseni i zime – blagodati bujica slatkih kišnica što bi je natapale. Zna ona, pametnica – ljeto, oštre sunčeve zrake, popit će joj svu energiju. Osjećala sam kako puni svoje strme padine, puni akumulatore svim snagama samo da zadrži, da samo zadrži barem malo nebeske vode u svojim njedrima.
Priča mi o nekim novim proživljenim zarezima, nekim nepoznatim tragovima i utorima, nekim neprirodnim doticajima, ožiljcima u vremenu kad me nije bilo. O ljudima koji su je samotnu pohodili, potkradali i pljačkali. Ljudima koji su je vrijeđali. Koji su joj obale zalijevali «slučajno» iscurjelim tankovima masne nafte, ljudima koji su «slučajno» zatrovali njezino žalo opasnim iglama, o baksama odbačenih cigareta na nedalekoj pučini što ih je ovdje na svom žalu prerađivala kako je znala i umjela.
Također i o mnogima koje s ushićenjem pamti; koji su je – poput mene – blagovali i blagoslivljali. Koji su ovdje u njezinim uskim bokovima sidrili i vidjeli samotnu njezinu kućicu s kaminom i dolazili i blagovali i danas još u svojim uspomenama spominju ovaj jedinstven blagoslov jedne tihe uvale.
Ja bih k njoj dolazila bučno, toliko me radovalo da je i opet vidim. Da je i opet vidim! Dugo bih je napuštala. Mjesecima. Zaključala bih je. U svom srcu. Htjela sam je naći kakvu sam je ostavila. Spokojnu. Htjela sam da mi vjeruje. Svaki put iznova častila sam je zastavom i trubljom Slobodne Republike Knezice. Bilo joj je to drago. Pisala dnevnik o njoj. Pričala s njom.
Bučila sam mojom uvalom ljeti zajedno sa svim mojim najnevjerojatnijim bukačima; bučila sam zvonima, pjesmom, vinom, ribom, brodom, kupačima, djecom, roniocima, brodovima, ortima, motornim pilama i brodskim motorima, vršama i mrežama. Uvijek sam mislila – nije to dobro mojoj uvali. Često sam se suprotstavljala onima koji su palili te motore i te pile. Ima i sad borova koji nose moje ime jer sam im spasila život. Zovu ih mojim imenom u toj mojoj uvali.
Ali sam joj dolazila i u jesen i u zimu. Klanjati se. Njezinoj ljepoti! Tišini! Palila sam vatru u maloj kućici u dva poslijepodne da joj ugrijem zidove i prozore. Donosila bih dugačke
lignje štrucavicama ulovljene na osamdeset metara dubine; još bi se prelijevale boje na njihovim sjajnim vretenima; prozori se u kućici rosili od topline, a s peći bi mirisalo more. Orgije serviranih riba nikada ne mirišu kao ova crna trpka večera, obasjana svjetlom petrolejske lampe, od koje promrzle uši peku , a lice se žari . Katkad bih s mora, u noći, pogledala prema toj jedva tinjajućoj svjetlosti petrolejke. Onome tko zimi na moru nije smrznuo kosti, ništa ne može približiti čaroliju topline ove škrte svjetlosti.
Kopala sam je i zimi. Proučavala godišnjake sjetve i sadnje; tražila za nju najpogodnije kulture; gnojila joj škrtu zemlju organskim otpadima. Bijeli ljiljani jako su je voljeli i brzo se širili. Artičoka je divljala od radosti. Blitva? Bilo ju je uvijek! Naučila sam jesti svježu salatu od špinata. Toliko sam voljela moju Knezicu da bih pažljivo zaobilazila ogranak korijena buduće ciklame u mojoj uvali. Ubirala sam u njoj tek vrhove šparoga kod nedaleke pećine i male loptice kapara na njezinim strmim hridima. Pravila sam i zrnatu trpku marmeladu od njezinih zrelih manjiga u listopadu. Brala sam i zakukuljena gnijezda gusjenica u borovima i palila ih na vatri u kaminu. Krčila sam joj šumske prosjeke da je neka «slučajna» vatra nikada ne dohvati. Kopala sam joj minijaturne vrtove da bi iznikao tek petrusimul ili mlada kapulica. Sadila sam joj cvijeće da joj bude kad me nema. I krumpire. Pa bi ih zimi izjeli miševi ili već tkogod. Davno sam se, davno, smijala susjedu koji je zemlju kopao noću, za puna mjeseca. I sama sam to počela činiti. Stvarno! Ali to je bio takav pun mjesec, te noći; takav pun mjesec; nema ga na kugli zemaljskoj; nisam ga srela...A ni spavalo mi se nije u mojoj mjesečevoj uvali. Ni motika nije bila teška. Što je to motika? Zemlja koja uzvraća životom. Eto to sam vidjela u mojoj uvali. Život! I brala sam ga, brala, nezasitno!
Dvadeset i koju godinu...Pa se nešto dogodilo-meni? njoj?... pa me dugo nije bilo. Evo joj se pokušavam vratiti puna grižnje savjesti, krišom, tako da ja nju prva ugledam, da se osvjedočim koliko sam je zanemarila, što sam joj učinila? Što smo joj učinili?
Mirišem li to smrt u ovome zraku? Hladan vjetar sa sjevera?! Razoran! Razara sve pred sobom. Neko se demonsko zlo stuštilo na moju uvalu. To što je pustoši ipak nije vjetar; on tek vreću drži lopovsku – svom silinom svuda po uvali raznosi oblake ludih i strašnih bjesova. Koji ateriraju posvuda. Čupaju zemlju ispod kućice! Buše joj rupe u debelim zidovima. Nešto kao prozore. Ali prozora nema! Tek avetinje gluhe zure u zrak. Odnose kućicu bjesovi! Donose neko drugo čudovište tamo. Cerekaju se zadovoljni svojim poslom. Prosiplju uvalom na stotine sebi sličnih. Množe se! Razmnožavaju! Kako prođu, ogole svaki bor, temeljito, do potpune nagosti. I puteljke su izravnali i uglačali, što li? Ljeskaju se na suncu srebrni! Kao da su termiti, ti bjesovi, rastu iza njih piramidalne nastambe. Ubadaju se u živo meso moje jadne uvale. Krše je, lome, sišu, šmrkaju i pljuckaju po njoj. Kiša bljuvotina teče venama moje uvale. Demonsko kolo ne prestaje, ne staje ni na trenutak. Sad se dohvatiše žala – izglačaše ga glatko, glatko ... do usijanja. Pa vrtlog krene u visine – ruše bjesovi sve što se izdiže, sve što strši i nije ravno; otkidaju glave visokim crnikama i česminama; ravnaju i glačaju; izjednačuju bor i ružmarin; martinu i kadulju; miješaju im mirise u jedan.
Kao kad smolom zaplače bor, tako vrišti napadnuto grmlje u mojoj uvali...
Sad bjesovi krote kišu s neba; svu su je usisali i ugurali u cjevovod; ni jedna se kap više ne prosipa na žedne kožnate listove tutuvice – slatke hrane malih zmijica. Guštere zatvorili u rezervat! Čime li će ih samo hraniti? Ili su predviđeni da budu hrana? Zuje bjesovi. Bjesomučno gutaju tišinu moje uvale? Ždeeeeru.... ždeeeeru – sve – i boju i miris i tišinu i nebo nad nama. Koje je potamnjelo od njihovih gadnih rigotina. Zagospodario smrad bjesomučan i zemljom i nebom! Sad hoće na more.
A ono se, već polumrtvo, povlači iz uvale. Poput invalida, gotovo s nevjericom. Povlači sa sobom i sve svoje periske, i tirkizno-ljubičaste hobotnice, i uzbibane trave, i preplašene pirke, i turbulentne sipe, i trajno nastanjene pomidore, i zakovane priljepke, i spore puževe, i žareće meduze, i neoprezne donžule, i ratoborne knezove! Knezico moja?!! Kneginjo!!!
Sanjam li ja to?

U Zagrebu, siječanj 2004.


irma.irssa / 30.11.2011. /

Vaš komentar:



Događaji

Kontaktirajte nas

Tourist Board of the Town of Komiža

t: 00 385 (0)21 713 455

f: 00 385 (0)21 713 455

m: 00 385 (0)91 171 34 55

a: Riva sv. Mikule 2, 21485 Komiža

Skype: tzkomiza

Prati TZ Komižu



Brošure




© 2011 – 2017 Tourist Board of the Town of Komiža  -  web dizajn:

1015